Isuse, stvarno je strašno...
no ja se ne bojim ogledala...više ne...
do prošle godine sam se užasno bojala...
zato što smo moja bff i ja spavale kod nje, i ona ima veliko ogledalo koje je bilo ispred nas gdje smo spavale na podu, pa smo nešto vidjele u ogledalu, da nas tamo u prozoru gleda neku muškarac, al kad smo se okrenule prema toj kući (prozoru) ništa nije bilo...fkt užas...(mrak je bio)
Muž i žena su bili presretni kada im se rodila prekrasna djevojčica. Djevojčica je narasla i slavila svoj 4. rođendan. Uz poticaje prisutnih nagnula se nad tortu da ugasi svjećice kada joj je plamen zahvatio plave kovrče kose. Djevojčica je počela vrištati od boli i plave oči su joj se ispunile suzama. Prije nego su prisutni odreagirali plamen joj je ostavio velike opekline po licu. Otac je pozvao hitnu dok je djevojčica ridala na majčinim rukama. Hitna je stigla i krupni doktor je unio djevjčicu u vozilo. Roditelji su željeli s kćeri otići u bolnicu ali je liječnik rekao da bi bilo bolje da ostanu kod kuće i da će im telefonom javiti kako je prošla operacija. Nakon gotovo 5 sati čekanja iz tišine se začuo telefon. Majka je pohitala i podigla slušalicu kada je čula najgoru stvar u svojem životu: "Vaša kćer je preminula". Na pogrebu djevojčice je vladala velika žalost. Kada su ožalošćeni roditelji stigli doma zazvonio je telefon. Majka je podigla slušalicu i sa druge strane je začula glas svoje kćeri: "Mama, moja svjećica se još nije ugasila". Majka je mislila da joj se pričinilo iako joj je iste noći u san došla njezina kćer i ponovila iste riječi: "Mama, moja svjećica se još nije ugasila". Majka je svaku noć sanjala isti san te je zatražila pomoć liječnika. Kada se vratila kući s naizgled uspješne terapije otišla je u sobu svoje kćeri, otvorila vrata i ostala je bez daha. Hladni žmarci su joj prolazili leđima dok joj je pogled bio usmjeren na lutkicu koja je stajala na krevetu njezine kćeri. Bio je to najdraži medvjedić njezine kćeri. Pitate se što je u tome neobično? E pa neobično je upravo to što je njezina kćer bila pokopana s tim medvjedićem koji je sada stajao na njezinom krevetu. Žena je zgrabila medvjedića ptrčala na groblje te zahtjevala da otvore lijes njezine kćeri. Kada su otvorili lijes imali su što vidjeti. Unakaženo lice djevojčice, potpuno izgreban lijes i utvrđeno je da su svi prsti djevojčice pojedeni..........
Djevojčica po imenu Kristina, jako je voljela lutke i imala je kolekciju lutaka. Jednoga dana u njezinom gradu se otvorila prodavaonica lutaka. Osobito joj se svidjela jedna lutka koja je dizala ruku i imala ispružena dva prsta. Roditelji su udovoljili njenoj želji, ali pri kupnji, prodavačica im je rekla da ne smiju Kristinu ostaviti samu s lutkom! Roditelji to nisu shvaćali ozbiljno. Nakon nekoliko dana, roditelji su morali na poslovnu večeru. Kada su se vratili, čekao ih je zapanjujući prizor - mrtva djevojčica, njihova Kristina. Pokraj nje je bila polegnuta krvava lutka, koja je sada pokazivala tri ispružena prsta - treća žrtva!!!!!!!!!!!!!!!!!!
U jednom malom gradu je živio mladi bračni par, Marko i Ivona sa svojim petogodišnjim sinom Nikolom. Oni su često odlazili vikendom u svoju vikendicu na jezeru. Jednom Ivona nije mogla ići, pa su otišli sami Marko i njegov sin. Marko je malo previše popio i nije ni primijetio da se njegov sin utapa u jezeru. Kada je primijetio da nema njegovog sina, brzo je došao k sebi i odmah ga počeo tražiti. Kada je pogledao u jezero, vidio je beživotno tijelo njegova sina kako pluta po jezeru. Pokušao ga spasiti, ali više nije ništa mogao.
Kada je to doznala njegova žena, ona ga je zauvijek krivila za to. On je rekao da on nije ništa mogao učiniti i da ne može njega kriviti za tu nesreću. Njih dvoje više nisu mogli ostati u svom gradu, zbog toga što je tu bilo previše uspomena na sina, pa su se odlučili preseliti u drugi grad, Ličku Rječinu. Prodali su svoju staru kuću i vikendicu i kupili su jednu kuću u Ličkoj Rječini.
Nedugo nakon useljenja, često ih je noćima budio dječji plač. Ali nikako nisu uspjeli saznati odakle dopire taj plač. Kada bi krenuli da čuju odakle dolazi plač, on je brzo prestao. Oni su nastavili spavati. Mislili su da netko od susjeda ima dijete, i da ih njegov plač budi.
Nakon nekoliko dana kada im je to postalo već čudno, pitali su sve susjede da li imaju dijete ili da li čuju plač, ali nitko od susjeda nije imao dijete, a nisu ni čuli plač.
Jedne noći probudila se samo Ivona i ona se digla iz kreveta da vidi odakle taj plač dolazi, ali ovaj put nije prestajao brzo. Zvuk plača je vodio Ivonu do jedne male sobice na tavanu. Kada je otvorila vrata od sobe, u sobi je vidjela samo sjenu jednog djeteta. Ivona je upitala dijete zašto plače, a dijete je počelo glasnije plakati, a nakon toga počelo nešto nerazumno govoriti. To je postajalo sve glasnije i glasnije i već se moglo razumjeti da je dijete reklo:
''Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv!''
Kada je Ivona to čula, a već je sama krivila Marka za sinovu smrt, potpuno je izgubila kontrolu nad sobom i otišla je u kuhinju. Uzela je nož i otišla kod muža u sobu i počela ga je bosti nožem i vikala: ''Ovo je za Nikolu!!!''
Kada je Ivona vidjela što je učinila, znala je ne smije zvati policiju, jer bi ju sigurno osudili za ubojstvo. Odvukla je njegovo tijelo u podrum, izbacila svu hranu iz zamrzivača i stavila je njegovo tijelo unutra. Počistila je svu krv u kući. Sljedeći dan je rekla susjedima da je Marko otišao poslovno iz grada.
Sljedeću noć je ponovno čula dječji plač i ponovno otišla gore. Tamo je opet vidjela sjenu djeteta i ponovno je čula:
'' Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! ''
Sada joj nije bilo jasno što sada dijete hoće. Ona je rekla: ''Osvetila sam se za tvoju smrt, što sada hoćeš da učinim?''. Dijete je odgovorilo: ''Učini mu ono što je on učinio meni.''
Ivoni nije bilo jasno što treba učiniti. Sljedeći dan dok je razgovarala sa susjedom saznala je da su bivši stanari imali dijete koje je nestalo i nikad nije pronađeno. Ako ju zanima više o tome, trebala bi pitati bivše stanare. Rekla joj gdje oni žive.
Ivona je odmah otišla kod njih i pitala ih što je bilo s djetetom, na što su oni odgovorili da ni oni ne znaju. Rekli su da ga je policija tražila godinu dana ali ga nije uspjela pronaći.
Ivona im nije vjerovala, pa se malo propitala kod susjeda. Oni su rekli da je otac često tukao dijete i zatvarao ga u sobu na tavanu. Majka je uvijek bila protiv toga, ali je on i nju tukao, pa se ona nije smjela previše buniti. I rekli su još da se govori da je otac ubio dijete.
Ivona je sljedeću noć otišla gore u sobu i pitala dijete što treba učiniti. Dijete je samo govorilo: ''Ruže u dvorištu. Ruže u dvorištu. Ruže u dvorištu.''
Sljedeće jutro Ivona je otišla u dvorište do ruža i tamo je sve izgledalo normalno, a onda je počela kopati kod ruža i našla je kosti. Odmah je posumnjala da su to kosti djeteta. Odnijela je kosti odmah policiji. Policija je otkrila da su to kosti nestalog djeteta. Policija je odmah uhitila majku i oca djeteta.
Ivona je otišla na tavan u sobu i dijete joj je samo reklo: ''Sada sam slobodan. Hvala.''
Nakon što je to rekao nastala je jaka bijela svjetlost u sobi i kada je nestala, soba je izgledala potpuno normalno.
Nakon što joj je umrlo dijete i nakon što je ubila svoga muža bez pravog razloga bila je u prevelikoj depresiji i uzela je onaj nož s kojim je ubila muža i počinila samoubojstvo.
Sljedećeg jutra stražari su pronašli u ćeliji oca djeteta očevo beživotno tijelo s veoma bolnim izrazom lica. Mrtvozornik je otkrio da je umro od nedostatka kisika, baš kao da je sahranjen u zemlju živ. Majka je puštena iz zatvora zbog nedostatka dokaza protiv nje.
Policija je pronašla tijela Marka i Ivone u kući. Kuća je poslije prodana nekom mladom bračnom paru.
Obećanje
U Ličkoj Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.
Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.
Marko je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Šest mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.
Tada se Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.
Jedne noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Marko. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i…….''
Ali prije nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.
''Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva progovorio: ''Pa…….ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''
''Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''
Marko je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.
Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:
''Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti…''
Marko je poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''
Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.
''Da li je to Raj'', Marko je pitao Stjepana
''Mora biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''
Marko je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Marko. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.
Stjepan je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Marko je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.
Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.
''U redu onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''
Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.
Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Ličkoj Rječici.'', odgovorio mu začuđeno. ''Što je s tobom? Da li si pijan ili što?''
Marko je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:
''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.''
''O čemu govorite?'', pitao je Marko.
Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.
''To nije moguće!!!'', vikao je Marko.
Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:
''Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.''
Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Marko je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.
Marko nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.
Tatjana je stavila ruke dublje u džep da joj bude toplije, vjetar je nosio snijeg u njeno lice. Oko nje su bile samo visoke zgrade. Ceste su bile potpuno prazne. Nitko osim nje nije hodao ulicom. Tatjana je poželjela da ne mora tako kasno hodati kući sama, ali zbog posla u jednom kafiću, ponekad je radila do kasno. Tako je hodala dok nije došla do jedne male uličice kroz koju je morala proći na putu do kuće. Polako je ušla u uličicu. U ulici nije bilo nikakvih svjetala. Ulica joj je izgledala puno duža, nego što izgleda po danu.
Tatjana je bila jako uplašena, hodala je brzo ne gledajući nigdje na stranu. Jedina stvar koja joj je davala snagu da ide dalje je bilo to da će brzo stići kući.
''Što je to bilo?'', pomislila je Tatjana nakon što je čula nešto poput koraka.
Uhvatio ju je još veći strah kad je ponovno čula zvuk cipela iza nje.
Stala je. Počela se okretati da vidi tko je to. Nije nikog vidjela, oko nje je bio samo mrak.
''Ima li koga?'', počela je dozivati nekoga.
Nakon što je malo promislila, shvatila je da bi bilo bolje da nije ništa rekla. Ako ju netko slijedio, on bi mogao opaziti intenzivni strah u njenom glasu. Opazio bi njenu ranjivost.
''Ti si dobro, nitko te ne slijedi.'', Tatjana je to ponavljala u sebi.
Jedino što je sada željela je bilo da bude u svome sigurnom stanu.
Osjetila je da ju je netko uhvatio s leđa. Htjela je pobjeći, ali nije se mogla pomaknuti. Čula je jedan glas iza leđa. Osoba je tiho rekla: ''Dobra večer''
Okrenuvši se, našla se licem u lice s nepoznatim čovjekom. On je bio u ranim dvadesetim godinama, s crnom kosom i crnim očima. Koža mu je bila blijeda, bez ikakve boje.
Tatjana je samo šutjela i gledala u njega. Njezino srce je lupalo glasno.
Tatjana se uspjela otrgnuti od njega i počela je trčati u smjeru u kojem je pretpostavljala da je njezina kuća. Jurila je niz ulicu i već se zadihala od trčanja. Već je pomislila da će joj noge otkazati od trčanja, kad se pojavio čovjek ispred nje.
Tatjana je naglo stala.
''Bezobrazno je otići bez pozdrava.'', rekao je čovjek.
On se smijao i njegove oči su pregledavale područje.
''Šta hoćeš?'', počela je vikati Tatjana.
''Mi…….samo hoćemo razgovarati'', rekao je čovjek.
''Mi…….?'', pitala je Tatjana.
Po prvi puta Tatjana je primijetila oko sebe još nekoliko ljudi koji su je okruživali u krug. Stajala je tamo bespomoćno.
Kako bi ona voljela biti doma, sigurna u svome domu….
Zatvorila je oči i spustila se na koljena. Tople suze klizile su niz njeno lice. Osjetila je da joj nešto probolo vrat. Taj probod bio bezbolan i kao da ju je samo uspavao.
Tatjana se probudila u hladnom znoju. Tatjana je shvatila da je doma u krevetu, živa i zdrava u svome sigurnome krevetu. Samo čudna noćna mora, prekinule njen san.
Ali sve je izgledalo tako…….stvarno. Da li je ona stvarno to sve sanjala?
Tatjana je ponovno legla i stavila glavu lagano na jastuk. Povukla je prekrivač preko ramena sretna što je kod kuće.
Ali nešto nije bilo u redu.
Njezin vrat je bio vlažan s gustom tvari. Nečim gušćim nego znoj. Prošla je rukom po vratu i pogledala u ruku. Boja s njezina lica je potpuno nestala.
''Krv'', viknula je Tatjana.
Krv je curila s njena vrata. Njezina bijela majica je skoro cijela postala crvena.
Tatjana je otvorila usta i ispustila veoma jaki vrisak…..
Helena je išla u restoran u studentskom domu u Ličkoj Rječini. Ona je bila prva godina fakulteta.
U restoranu je ugledala jednog zgodnog mladića. Pogledala ga je i nasmijala se. To je bilo Ivan. On je išao s njom na kemiju. On je smatrala da on izgleda neodoljivo u odijelu za kemiju.
On je nju opazio, nasmiješio se i pozvao je da dođe kod njega za stol. Ona je uzela svoj tanjur i polako koračala na drugi dio restorana da joj slučajno ne bi ispao tanjur ili prolila sok.
Kada je sjela, on ju je pitao kako je provela dan, odakle je, što ju zanima...
Navečer kada je u svojoj sobi sjela za svoj stol s bilješkama iz kemije, knjigama iz hrvatskoga i povijesti, htjela se koncentrirati na učenje, ali nije mogla jer je stalno mislila na Ivana. ''Moram priznati'', rekla je sebi, ''Mi imamo mnogo toga zajedničkoga.'' Nije mogla prestati misliti kako je on dobar i lijep. Nakon sati povijesti on ju čak otpratio do njezine sobe.
Nije mogla prestati misliti na njega da je jedva čula neko kretanje u svojoj sobi. Kad je okrenula glavu, vidjela je kako neka djevojčicu ulazi u kupaonicu iz njezine sobe.
Pomislila je da je neko dijete ostalo ovdje nakon što su njegovi roditelji otišli. Helena je polako otišla do kupaonice. Kada je ušla unutra nije nikoga vidjela. To ju je veoma zbunilo. Ona je bila sigurna da je vidjela kako netko ulazi.
Pomislila je da se sigurno skriva ispod tuša. Pomaknula je zavjesu ispred tuša, ali nije je bilo ni tamo. Pretražila je cijelu kupaonicu, ali tamo nije bilo nikoga.
Helena je vrisnula. ''Ubijte ga! Ubijte ga! Ubijte ga!'' Miš je iskočio od nekuda i otrčao u sobu. Odmah je zgrabila metlu i potrčala u sobu da ubije to malo stvorenje.
Kada je ušla u sobu brzo je stala. U sobi je stajala djevojčica koja je izgledala poput anđela. Izgledala je kao da ima 4 ili 5 godina. Djevojčica je imala bijelo plavu haljinu na sebi.
Kleknula je pred djevojčicu. ''Odakle si došla?'', Helena je pitala djevojčicu smiješeći se.
Djevojčica je samo tamo stajala gledajući u Helenu, ali kao da ju zapravo ne vidi.
Vrata njezine sobe su se otvorila. To je bila Josipa iz susjedne sobe. ''Hi, Helena'', rekla je Josipa zabrinuto. ''Ja i Ivana smo čule tvoj vrisak. Došla sam vidjeti da li je sve u redu.''
''Sve je u redu'', odgovorila je. ''Ma samo me iznenadio jedan miš u kupaonici, osim toga, dobro sam.''
''To je dobro'', odgovorila je Josipa. ''Vidimo se sutra ujutro na doručku.''
''Ej samo još nešto, da li si ti ikada vidjela ovu djevojčicu? Nisam ju nikada vidjela oko doma, pa pretpostavljam da ju netko od roditelja izgubio ovdje.'', rekla je Helena.
Josipa ju je pogledala zbunjeno. ''Koju djevojčicu?''
''Pa ovu……ovdje.'' Kada je Helena pogledala, više nije bilo djevojčice.
''Mislim da samo trebaš odspavati.'', rekla je Josipa. ''Još si u šoku od onog miša. Vidimo se ujutro. Laku noć.''
''Da, laku noć.'' Heleni je to bilo čudno kako je nestala, a bila je tamo prije sekundu.
Dva i pol sata kasnije, nakon što se otuširala, obukla omiljenu pidžamu i oprala zube, legla je u krevet da spava.
Zatvorila je oči i razmišljala o domu. Tada je osjetila da ju netko gleda.
Kada je otvorila oči, vidjela je da na krevetu stoji djevojčica. ''Ti se baš voliš pojavljivati u kasnim satima.'', rekla je Helena.
''Da li bi mi željela reći svoje ime?'', pitala je Helena. Djevojčica je samo gledala u Helenu, kao da ju proučava.
Helena je dotaknula njezino lice. Njezini obrazi su bili ledeni. A njezine oči, imala je duboke, plave oči, a njezin pogled je bio tako tužan.
Djevojčica je pogledala u Helenu i ispustila je tihi vrisak. Crvena crta je počela nastajati na njezinom vratu i krv je počela sukljati iz vrata.
Dok je Helena gledala u strahu i čuđenju, djevojčica je odjednom nestala.
Sljedeći dan Helena je zaključila da je to sve samo bila noćna mora, ali da bude sigurna u to, otišla je u knjižnicu da provjeri da li je neka djevojčica ovdje ubijena. Bila je veoma potresena time i nadala se da neće pronaći ništa o djevojčici i da je to sve samo bila samo noćna mora.
Helena je već skoro odustala od potjere kada je ugledala novinski članak:
''Nerazjašnjeno ubojstvo u fakultetu u Ličkoj Rječini još muči policiju.''
''Četverogodišnja djevojčica Marija Duvnjak je pronađena mrtva u sobi svoje starije sestre. Marija i njena majka Ivona su ostali preko vikenda s Marijinom sestrom Nikolinom, studenticom na fakultetu.''
''Ivona i Nikolina su obilazili fakultet kada je, sudeći prema izjavama svjedoka, netko ušao u sobu gdje je bila Marija. Nakon kraćeg vremena, iz sobe se čuo jedan vrisak. Kada su ušli u sobu, našli su Mariju kako leži na podu, razrezanog vrata u lokvi krvi. Policija nije uspjela naći niti jedan otisak prsta, DNK uzorak i niti jedan korisni dokaz.''
Helena je okrenula sljedeću stranu i ugledala sliku djevojčice. Kada je vidjela sliku, vidjela je da je to ta djevojčica. Bio je onaj isti pogled u djevojčičinim očima, koji je izgledao kao je djevojčica izgledala veoma tužno. ''Kad bi mi bar mogla reći tko ti je to učinio.'', rekla je Helena tiho.
''Hi, Helena!'', rekao je netko iza nje. Okrenula se i nasmijala. ''Hi, Ivan! Kako si?''
''Dobro'', odgovorio je. ''Što čitaš?''
''Ništa. Baš sam se spremala da idem.'', odgovorila je Helena.
''Super. Što kažeš da te otpratim do tvoje sobe'', rekao je Ivan.
Ona je pristala, pa su oni krenuli. Blizu njezine sobe, pojavila se djevojčica od nikuda. Helena se iznenadila kada je vidjela da je Ivan pogledao u djevojčicu i rekao: ''Vratila se iz drugog svijeta, djevojčice?''
Djevojčica je pogledala u Helenu s nekim smiješkom na licu.
''Uskoro je vrijeme.'', rekla je djevojčica Heleni s nježnim, dječjim glasom.
Ivan je pokušao udariti djevojčicu, ali kao da je udario u vjetar. Njegova ruka je prošla kroz njezino tijelo, kao da ona tamo ne stoji.
Ona je pogledala ponovno u Helenu i nasmiješila se i rekla: ''Uskoro je vrijeme''
Ivan je pogledao u Helenu s mržnjom u njegovom pogledu, izgledao je kao da je neka potpuno druga osoba. Uhvatio ju je za ruku i počeo ju vući iza zgrade.
''Ivane, što radiš!!'', vikala je plačući histerično.
''Ono što planiram učiniti od dana kad sam te prvi puta vidio.'', rekao je mirno, premirno.
Kada ju je odvukao iza zgrade, strgao je odjeću s nje, izvadio svoj lovački nož i prerezao je Heleni vrat.
''Studentica pronađena iza ženske spavaonice u fakultetu u Ličkoj Rječini.'', pisalo je u sutrašnjim novinama.
''Devetnaestogodišnja djevojka Helena Ivaković je pronađena mrtva jučer u 15:30 sati iza ženske spavaonice. Nisu pronađeni otisci prstiju ili DNK uzorci. Ubijena je lovačkim nožem. Sumnja se na samoubojstvo.''